QUOTE:
Sp, da nemas sta od jergovica u e-formatu?

Nemam Jerge u el. obliku, samo na papiru. Ali ako gdje sta vidim, znaces! U BL ga zna biti u Literi, u Jevrejskoj ulici. Inace, i meni su znali reci da jos nije preveden! Otvoricu temu o njemu, znam gdje mogu naci par tekstova!

Btw:

nesto malo za download - http://free-zg.htnet.hr/jergovic/

njegova izdavacka kuca u SA - http://www.ajfelovmost.com/authors.aspx

online knjizara - http://www.interliber.com/SearchResults.asp?SID=Interliber%5E2680725-2008-3-3-15-56&ml=b&SearchText=miljenko

MALO JE ZNANO, ALI JE ZNANO DA SE SVETAC
zastitnik Bosne zove Ilija. To je isti onaj Gromovnik koji sredjuje stvari s munjama i koji je za nebeski elektricitet bio zaduzen prije nego sto su se pojavili Tesla i Emerson. Na osnovu cinjenice da Bosnu brani tako prijek i borben svetac dalo bi se zakljuciti kako je to zemlja koje se svi plase, zemlja u koju nitko nece barnuti od silnoga straha da ga ne spali grom iz vedra neba. Ali kako nije tako, za vjerovati je da je sveti Ilija u medjuvremenu promijenio narav i da nam je o tome vec poslao poruku, ali je mi nismo najbolje shvatili ili je nismo bili u stanju procitati.
A evo kakva bi, recimo, mogla biti poruka svetog Ilije Bosni: Prije deset godina u Sarajevo je po pjesnickom poslu dosao jedan iznimno lud pjesnik iz Zagreba. Njegovoj blesavosti svi smo se smijali, a on je, onako bradat i zazarenih ociju, recitirao svoje pjesme o vagini, vulvi i Starom zavjetu. Tko bi ga ozbiljno shvatio dok vice i skakuce po Sarajevu, a starije se zene pitaju je li pijan ili je drogiran ili je sejtanu stao na rep.

Jedini koji ga je ozbiljno shvatio bio je jedan sarajevski pjesnik. Taj se tako strasno naljutio na svoga zagrebackog kolegu da je na svaku njegovu rijec poceo ispaljivati svoje tri, a na svaku njegovu ludoriju izveo bi tri svoje. Trajalo je to cijelo popodne i vecer, sve do dugo u noc. Zagrebacki ludovan se vec umorio i ponestalo mu je daha tako da je vec poceo bivati normalan i vec je sarajevskoga kolegu u cudu gledao, sve se pitajuci sta mu je i odakle mu tolika energija, ali ovaj se nije predavao, mahao mu je prstom ispred nosa, izgovarao neobicne rijeci i prijetio mu kao sto prijete andjeli kad ugledaju nekoga tko raspuhuje maslacke na livadi.

Mi smo se, naravno, smijali i nista nismo shvacali. Bili smo sretni u svome smijehu, sretni pored njih dvojice koji su se, eto, borili na nekom nevidljivom megdanu i u bici kojoj nismo znali svrhe, ni smisla, sve dok jedan nije nadjacao drugog i sve dok se zagrebacki pjesnik nije sasvim smirio, postao obican i pretvorio se u jednog od nas.

Sarajevskom pjesniku ime je Ilija Ladin. On je te noci sve sile ovoga svijeta i sve muze koristio u igri kojoj nikada necemo shvatiti pravi cilj. Pobijedio je, a da o tome nisu izvijestile nijedne novine, niti je ikada itko o tome napisao i retka. Godinama smo pokusavali prepricati ovaj dogadjaj, ali ni to nije islo jer nitko od nas nije bio u stanju ponoviti nijednu Ilijinu rijec, a tih rijeci bilo je vise nego sto se ikada naslo rijeci na jednom mjestu.

Sudbina se poigrala s Ilijom kad su mu na krstenju dali to ime. Umjesto da salje munje i gromove, on je stitio maslacke u polju i svaku zvjercicu koja izmedju njih prodje. Bezazlen onoliko koliko ljudima nije dato da bezazleni budu, Ilija Ladin je svijetom isao kao kontrapunkt vlastitog imena i uspio je nadludovati ludoga zagrebackog pjesnika, iako je samo malo bio lud, svakako puno manje od svoga kolege.

O svecima znamo jako malo, a o andje lima tek neznatno vise. Tako ni o stvarnoj prirodi svetoga Ilije Gromovnika, opunomocenog zastitnika Bosne, ne znamo uglavnom nista, ali mozda su nas svete price i zemaljske predaje prevarile i mozda je taj Ilija bio na sliku i priliku Ilije Ladina. Uostalom, tko bi ovu zemlju mogao gromovima i munjama braniti kad je to takva zemlja koju najcesce valja braniti od nje same i od njezinih odmetnutih sinova i kceri. Lako bi bilo spaliti cijeli svijet jer joj je ucinio nesto nazao, ali kako spaliti nju jer je tko zna koliko puta digla ruku sama na sebe? Zato je Bosni dato da joj zastitnik bude svetac za kojega se tek prica da gromovima upravlja, a zapravo vise racuna vodi o glavi zadnjeg maslacka u polju. Ili tu uopce ne treba biti govora o svecima i zastitnicima, nego trebamo ostati pri ljudima i pri onome cime su oni ispunili svoj zivotni vijek. Ilija Ladin je tako jednom davno kupio auto; kupio je spaceka, iako nije imao vozacku dozvolu, niti je imao plan da ikada do nje dodje. Taj spacek istrunuo je u Ilijinom dvoristu, a pjesnik je o tom dogadjaju napisao pjesmu. Ta pjesma sve objasnjava: i koliko covjeku vrijede zemne stvari i koliko upotrebne vrijednosti mogu biti upotrijebljene u razlicite svrhe i koliko je zapravo sasvim opravdano kupiti auto samo zbog jedne pjesme i prozivjeti zivot da bi ju covjek napisao. A sto se tice one bitke sa zagrebackim pjesnikom, neka bude receno jos samo ovo: Mozda je Ilija bio malo ljubomoran sto smo cak iz Zagreba pozivali pjesnika kad smo ovdje vec imali njega. Ljubomora nije svojstvena svecima, ali andjelima jest.

Iz Mama Leone:


Kad sam se ja rodio,
zalajao je pas na hodniku porodilišta

TI SI TAJ ANĐEO

Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta; doktor Srećko bijesno je smaknuo masku s lica, istrčao iz rađaonice i rekao: Jebem ti zemlju u kojoj se djeca rađaju u štenarama! Meni tog časa još ništa nije bilo jasno, punim sam plućima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred životnim paradoksom: Svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao uspoređivati s drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da dišem i da se za taj Svijet vežem onako kao što se nikada neću vezati ni za jednu ženu. Kad sam kasnije prepričavao ovaj događaj, najprije majci, pa ocu, a čim sam porastao i prijateljima, odmahivali su i govorili da izmišljam, da se ničega ne mogu sjećati, a pogotovu da nije moguće kako sam s prvim plačem počeo donositi ontološke zaključke. U početku me je nerviralo što me smatraju lašcem, znao bih se gorko rasplakati, udarati se šakama po glavi i urlati: Vidjet ćete vi svoga Boga kad ja umrem! S godinama sam se smirio, shvaćajući da je ovaj Svijet, o kojem sam već nešto znao i mogao sam ga uspoređivati s vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na ne­povjerenju i na neobičnoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom čim govorite istinu, a doživljavaju vas ozbiljno čim počnete lagati. Osim toga, relativno sam rano, u petoj ili šestoj godini, zaključio da su okolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odlučio sam da prestanem prijetiti umira­njem, barem dok ne razriješim problem s postojanjem ili nepostojanjem Boga. Bog mi je bio važan kao even­tualni svjedok koji će potvrditi moje posljednje predsmrtno iskustvo i koji će znati da ne lažem kada svjedočim o onom prvom predsmrtnom iskustvu iz rađaonice.

Ima li Boga? upitao sam svoju baku Olgu Rejc jer mi se od svih ljudi koje sam upoznao u tih šest godina života činila nekako najpouzdanijom osobom. Za neke ga ljude ima, a za druge nema, odgovorila je mirno, kao da to nije važna stvar ili kao da se o njoj može govoriti samo u stanju potpune ravnodušnosti. Ima li ga za nas? pokušao sam vrlo diplomatski for­mulirati pitanje; naime već sam bio primijetio da moji bližnji iznimno cijene svaki moj socijalizacijski napor i vole kada o svim stvarima govorim u prvom licu množine - recimo kad ćemo ručati, kad ćemo na izlet, kad ćemo se i mi razboljeti od gripe... Mislio sam kako i pitanje vjerovanja treba, barem u početku, smjestiti u takav kontekst. Za mene Boga nema, rekla je, a što se tebe tiče ne znam. Tada sam naučio kako postoje istine koje govoriš samo sebi i u svoje ime. Bio sam zadovoljan što je tako, premda me nije oduševljavala činjenica da pitanje Boga ne mogu riješiti odmah.

Desetak godina kasnije još uvijek nisam bio na­čisto s Bogom, ali sam otkrio kada je moja baka Olga Rejc zaključila da Ga nema. Bilo je rano proljeće, svi su otišli na izlet, a ja sam ostao sam kod kuće. Po običaju, počeo sam preturati po ormarima. Nisam znao što tražim, ali sam uvijek nešto nalazio, nešto što se ticalo života mojih bližnjih, mame i tate, bake i djeda, a što su oni iz različitih razloga pokušavali sakriti od mene. Njihove intimne povijesti bile su tako mračne, ili su ih oni doživljavali mračnima, a moj istraživački duh bio je tako živ, da sam nakon nekoliko mjeseci rada na njihovim biografijama već mnogo više saznao iz tajnih izvora nego što su mi za cijelog prethodnog života sami bili spremni reći ili priznati. Moj početni interes ubrzo se pretvorio u opsesiju, a potom u ma­niju. Svaki put bih bio razočaran ako o nekome od njih ne bih otkrio ništa žestoko ili prljavo, te sam već unaprijed čeznuo za tim da pronađem dokaz kako mi je otac homoseksualac, majka bivša vozačica tramvaja, djed informbiroovac ili barem kockar koji je na preferansu izgubio pola Sarajeva. Volio sam te ljude i to mi morate vjerovati na riječ, ali sam više od njih volio mala sitna svjedočanstva o onome što su željeli prešutjeti da bi se, barem u očima svoga sina i unuka, kvalificirali za raj.

E, tog dana otkrio sam dvostruko dno u velikom ormaru za garderobu, u spavaćoj sobi. Podigao sam dasku i ispod nje našao izrezbarenu drvenu škatulju, okruglu staklenu kutijicu i zelenu fasciklu s dokumentima. Posložio sam sve to na ćilim, duboko uz­dahnuo, pa otklopio škatulju. Bila je puna zemlje. Obične smeđe zemlje s kamenčićima i vlatima trave, davno osušene, koja se raspadala pod prstima. U ovoj zemlji sigurno neće saditi cvijeće, pomislio sam, a onda, ne bez straha, zavukao prste do dna škatulje i polako započeo s pretraživanjem. No, nije bilo baš ničega osim kamenčića, trave i puno, puno zemlje. Ne biste vjerovali koliko zemlje može stati u drvenu škatulju. Mnogo više nego što se može zamisliti. Da biste znali o čemu govorim, uzmite već sutra neku kartonsku kutiju, jer pretpostavljam da vam drvena škatulja nije pri ruci, otiđite u park i napunite je zemljom. Nećete vjerovati vlastitim očima!

Prešao sam na staklenu kutijicu. U njoj je bio džepni sat, prsten - pokušao sam ga nataknuti na domali prst, ali je prsten bio prevelik, potom je tu bio minijaturni metalni kipić nekoga sveca, pa igla za kravatu i sasvim mala knjižica Antona Aškerca, tiska­na na slovenskom, s najtanjim stranicama koje sam ikada vidio. Nije bilo više ničega osim dva zelena vojnička dugmeta s orlovima raširenih krila. Ti su me orlovi uplašili jer su mi djelovali poznato.

Prije nego što sam otvorio fasciklu pomislio sam na one stvari koje čovjek ne treba u životu znati. Pomislio sam na tajne koje moraju ostati zatajene da bi sve ovo imalo nekoga smisla, ali kako se nijedne takve tajne nisam mogao sjetiti, odlučio sam da na­stavim. U fascikli su bila tri lista papira. Rodovnica na ime M. R., krštenica na ime M. R. i telegram u kojemu je pisalo: "Izvješćujemo vas da je vojnik M. R. dana 10. rujna smrtno stradao u borbi s partizan­skom bandom."

M. R. je bio moj ujak. Znao sam da je poginuo u ratu, znao sam da nije bio partizan, ali nisam mogao ni sanjati da je bio Neprijatelj.

Vratio sam sve stvari na svoje mjesto i zatvorio ormar. Dok sam ga zatvarao, već sam znao da u mome životu više nikada i ništa neće biti onakvo kakvo je bilo prije nego što sam pronašao dvostruko dno, ali i da nijedno obiteljsko istraživanje više nema smisla, nego dolazi vrijeme kada se postavljaju pitanja, na­ravno samo onima koje ta pitanja neće povrijediti i koji na njih mogu odgovoriti tako da za sobom ne ostave krvav trag.

Danima sam čekao priliku i nisam je dočekao. Baka nije izlazila iz kuće, a kad bi izašla, nije bilo mame, a samo sam mamu mogao pitati. Ona svog brata nije poznavala. Rodila se četiri mjeseca prije nego što je on poginuo, ali ju nikada nije vidio. On joj je ostavio ime. Djed je htio da se zove Regina, ali je M. želio da mu se sestra zove po jednom drvetu koje raste u Bosni. Raste i u drugim zemljama, ali druge zemlje za nas nisu bile važne jer su u njima i djed, i ujak, i otac, i svi - samo odlazili ratovati.

Otišao sam mami na radno mjesto. Možemo li biti sami pola sata? Ona se namrgodila i već sam znao šta joj se vrti po glavi: priznat će da se drogira, da je nekoj curi napravio dijete, da je dobio četrnaestu jedinicu iz matematike, da je homoseksualac... Mahao sam kaži­prstom lijevo-desno, premda još ništa jedno drugome nismo rekli. Sjeo sam. Sve je u redu, samo me malo pusti. Umjesto da se smiri, mama je bila još užasnutija. Morao sam započeti da ne bi skočila kroz prozor i slomila nogu. Ja: Otvorio sam ormar. Mama: Moralo se to jednom dogoditi. Ja: Našao sam. Mama: Šta? Ja: Sve. Mama: I zemlju? Ja: Zemlja je s groba? Mama: Molim te samo jedno. Nikada joj ništa nemoj reći. Ja: Znam. Tebi sam došao.

Dio priče koji slijedi saznao sam tada, od svoje mame, a on glasi otprilike ovako. Kada je završio gimnaziju, onu istu u koju ću pedesetak godina ka­snije ja krenuti, moj ujak bio je mobiliziran. I kako je savršeno govorio njemački, a po svome djedu bio Nijemac, rasporedili su ga u jedinicu koja je formalno bila dio Wermachta, ali su je popunjavali naši ljudi. Poslali su ih u Slavoniju, a moj je djed panično počeo obilaziti grad, ići od poznatog do poznatog i od kan­celarije do kancelarije ne bi li uspio osloboditi sina vojske. Međutim, od svih mogućih veza upalila je tek ona komunistička. Jedan prijatelj, visoki željezničar­ski činovnik, partijski ilegalac, rekao mu je kako bi se dalo srediti da M. pobjegne iz svoje jedinice i da će ga dva kilometra od baze prihvatiti bosanski par­tizani. Djed je smatrao kako je ideja sasvim dobra, no kad je plan ispričao baki, ona se užasnula. Prvo, nije vjerovala da joj partizani neće ubiti sina čim ga vide u njemačkoj uniformi, a ako ga i ne ubiju, izgubit će glavu u partizanskoj uniformi. Naime, činilo joj se kako je ipak sigurnije biti Neprijatelj. Djed ju je uvjeravao, ali nije pomagalo. Urlao je da se tresao stan, očajan jer ni sam nije bio siguran što treba učiniti, ali i jer je bio siguran kako bi se sve moglo završiti, na čijoj je strani pravda i tko će dobiti rat. Mama naravno nije znala što je djed vikao, ali ja sam siguran da je vikao baš ono što mi je kao sasvim malom dječaku odurlao kad mi je pričao priču o Drugom svjetskom ratu: Hitler je idiot. To sam rekao odmah 1939. Idioti gube ratove, ali ubiju više ljudi nego što ti možeš zamisliti. A onda je došao Pavelić. Pavelić je bio smeće. Našu je djecu slao na Staljingrad i od naše djece je pravio zločince. Napravio je malu, smrdljivu državu koja je izvrilivala iz velike švapske guzice. To je bio Pavelić, a ja to znam i uvijek sam znao, ali od tog znanja nemaš nikakve koristi jer ti ono ne može spasiti glavu. Mislim da je baš to baki vikao jer se i onda, u jesen 1971., tresla kuća, jer je u licu bio crven kao partijska zastava, jer su mu usne poplavile i jer mu je moja mama prišla, uhvatila ga za ramena, počela tresti i govoriti: Tata, smiri se, smiri se... Ali on se nije smirivao, nego je nastavljao urlati o Maksu Luburiću koji je kuhao ljude u kipućoj vodi i koji je djedova prijatelja, željezničara, u martu 1945. živoga odrao u kući strave na Skenderiji. Onda je mama počela plakati i ponavljati: Tata moj dragi, nemoj više, ko Boga te molim... On se odjednom smirio, zbog suza, a ne zbog Boga, namjestio šaljiv izraz lica i rekao: Pusti nas, ženska glavo, vidiš da pričamo muške priče. Pa se okrenuo meni i šapnuo: Nije politika za žene. Odmah se rasplaču. Izuzetak je Golda Meir. Tada ni­sam shvatio da me je djed prevario; zapravo da mi je ispričao neku drugu priču od one za koju sam vjerovao da mi priča. Mama nije plakala kao što žene plaču u politici. To znam od otkrića škatulje.

E, nakon što je vikao na baku i nagovarao je da prihvati partizanski plan, što je ona tvrdoglavo odbi­jala, moj djed počeo je živjeti mjesece svoga intimnog pakla. Budio se noću, sav u znoju, uvijek s jednom jedinom mišlju, da se M. neće vratiti, a ako se i vrati, da će mu svi Pavelićevi i Hitlerovi zločini biti na duši. Baka je brinula samo o jednoj stvari: da joj sin, sve­jedno kako, ostane živ. Tih mjeseci počela se moliti Bogu.

Kako su primili vijest o ujakovoj smrti, jesu li plakali, jesu li vikali ili su jednostavno šutjeli, to nikada neću saznati. Nekoliko mjeseci po oslobođenju Sarajeva na vrata njihova stana došla su četvorica mladića u partizanskim uniformama. Baka je plakala, a djed je čuvao lice u dlanovima da se ne raspadne kao keramička maska. Jedan mladić stavio je ruku na bakino rame i rekao: Nemoj, majko, plakati. Imaš ovo dijete. Gledaj tu curicu. M. je svaki dan pričao o svojoj maloj sestri. Moja mama, plavi barokni anđeo, sjedila je na tuti u kutu.

Jedinica u kojoj je bio moj ujak u svom je cjelo­kupnom sastavu dezertirala sedam dana nakon njegove smrti i prešla partizanima. M. je tada bio jedini poginuli. Do kraja rata poginula su još trojica. Ali oni više nisu bili Neprijatelji.

Djed i baka živjeli su zajedno, nakon sinovljeve smrti, još punih trideset godina, a da nikada nisu pričali o M.-u. Šutjeli su pred drugima, a vjerojatno su šutjeli i između sebe. Ne tražite od mene da budem tako banalan pa da kažem kako znam da je baka sebe optuživala za sinovljevu smrt. Više nikada nije otišla u crkvu, zaboravila je na božiće i uskrse, a djed bi jednom godišnje odjenuo svečano odjelo i išao u sa­rajevsku Katedralu, na ponoćku. Nije imao sluha, ali je volio pjevati pjesme o rođenju neumrlog Djeteta.

Baka nije zaključila da Bog ne postoji, ali je se On jednostavno više nije ticao. To znači da je prestala vjerovati u njega makar i postojao. Djed je umro 1972., a baka je počela umirati u rano proljeće 1986. Imala je rak na grlu i svakim je danom sve teže disala. Mene bi katkad zovnula po M.-ovu imenu. Bile su to omaške na koje ju nisam upozoravao. Ili uopće nisu bile omaške. Ja sam tih dana bio njezin preživjeli sin.

Početkom lipnja došla je hitna pomoć i odvezla je u bolnicu da umre. Tamo su joj razrezali grkljan, ali ona i dalje nije mogla disati. Gledala je pred sebe i sklapala ruke. Ja sam se smiješio kao da to sve skupa nije ništa i kao da će sutra ozdraviti. Premda sam sve jako dobro znao. Smrt je dolazila podlo i nepravedno. Hvatala je moju baku za gušu i iz nje istresala pos­ljednje što je u njoj ostalo. To posljednje bilo je sjećanje na sina. Umrla je u noći između petog i šestog lipnja.

Kao i svaki starac, još dok je bila zdrava govorila je o svome sprovodu. Tražila je da ni za živu glavu na njezinoj smrtovnici i čitulji ne bude slika, ali se o svećenicima nije očitovala. Nitko je, naravno, nije pitao. Bilo bi glupo.

Ipak smo joj, mrtvoj, doveli jednog svećenika i platili jednu zadušnicu. Ne mogu vam objasniti zašto. Možda zato da Bog, ako ga ima, postane bolji Tako je to formulirao jedan bakin prijatelj.

Na njezin grob nisam odlazio čak ni na Dan mrtvih. Ne znam vam reći zašto. Jednostavno mi se nikiada nije išlo. Bilo mi je krivo što je umrla, i to na grozan način, pa mi se činilo da bi odlaskom na groblje odavao poštovanje toj smrti. Međutim, nekoliko dana pred ovaj posljednji rat umro je otac mog prijatelja Ahmeda. I kad sam se vraćao sa dženaze, umjesto da pođem prema izlaznoj kapiji odlučio sam odšetati do katoličke parcele. Na nadgrobnoj ploči ispod koje su pokopani moj djed i moja baka sunčao se ogromni crni pas. Sjeo sam do njega, a on je lijeno podigao glavu i gledao me polusklopljenih očiju. Već mi dugo nije bilo važno što nitko ne vjeruje u moju prvu spoz­naju i u to da se sjećam kako je na hodniku rodilišta, čas prije nego sto sam zaplakao, zalajao pas. Spustio sam dlan na njegovu glavu: Ti si taj anđeo, je li tako? On je dvaput repom udario po mramoru i vratio se u san. Za njime je pošla i moja ruka.

BIJELO DUGME


Pjesmu Lipe cvatu prvi sam puta čuo malo pred ponoć, 29. decembra 1984, na drugome programu Radio Zagreba. Temperatura je bila minus deset, bura je čupala stijene iz zemlje, jer okolo nije bilo nijednoga stabla, a ja sam na glavi imao potkapu i šljem, u ruci žuti japanski tranzistor, i tako sam držao stražu na "izdvojenom mjestu", pri vrhu planine Dinare, tamo s hrvatske strane. Nekoliko minuta ranije javili su da je u svojoj kamp kućici, negdje u Americi, umro Sam Peckinpah. Zvuk vlaških gajdi tako je poslužio umjesto rekvijema za velikoga režisera. Nisam prepoznao tko to svira i pjeva, jer nisam ranije čuo novoga Bregovićevog pjevača, ali danas znam kako je Dinara na minus deset bila dobro mjesto za jednu glazbenu premijeru. Planina od koje je sve počelo, i po kojoj je imenovan specifični duh i mentalitet, u stvarnosti je još okrutnija nego u nizu svojih metafora.

Lipe su jedina pjesma za koju tačno znam dan i sat kada sam je prvi puta čuo. Za neke druge, meni važnije pjesme, jedva bih mogao odrediti i godinu, ili godišnje doba. Znam čija je smrt uz Lipe objavljena, znam kako sam bio odjeven, šta sam mislio i kako sam se osjećao. Pamtim i imena ljudi koji su se grijali uz peć, u stotinjak metara udaljenoj kolibi. Sjećam se i čovjeka koji će me, desetak minuta kasnije, zamijeniti na tom ledenom mjestu, da s metkom u cijevi nastavi čuvati nešto čega tu zapravo i nije bilo. Njemu sam predao žuti japanski tranzistor. Zvao se Neđo Stojanović, bio je rodom iz Živinica.

Kažu da intenzitet nekog doživljaja određuje naša buduća sjećanja, pa ono što nismo duboko doživjeli, to ćemo vjerojatno i zaboraviti. Iako bi mi, vjerojatno, bilo milije da je soundtrack moga doživljaja bio drukčiji, pa da sam upamtio neku drugu pjesmu, ima neke više istine u tome što se radi baš o Bregoviću. Njegov turbo folk, kojega su dobrohotni zagrebački kritičari nazvali pastirski rock, najsnažniji je folklor naših ranijih života. Uostalom, prvi Bregovićev narodnjački hit, Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, autorizirao je općejugoslavenski stereotip o Bosancima.

Bio sam devetogodišnjak kada sam čuo tu pjesmu. Nije mi se svidjela jer je zvučala seljački, za razliku od zagrebačkih i beogradskih pjesama koje su zvučale gradski, ali me je više od toga pogodilo ono o čemu je govorio tekst. Iz perspektive svojih dalmatinskih i ljetnih prijatelja bio sam Bosanac, a Bijelo dugme je određivalo kakav si kad si Bosanac. Nikako nisam htio biti takav, a pošteno govoreći, nisam ni mogao biti takav, jer nisam imao preduvjeta da odrastem u nasilnog, blago maloumnog bekriju i jebača. Bio sam premlad da pjesmu drukčije shvatim nego onako kako je javno predstavljana, kao himna jednog identiteta. Taj identitet nije mogao biti moj, pa sam pred njom osjećao intenzivan kulturološki i privatni stid. Taj stid je, zapravo, ono što će kasnijih godina većina urbane ekipe osjetiti pred cjelokupnom novokomponovanom narodnom muzikom.

Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu će me najprije zbunjivati, a potom i prilično ispižđivati, činjenica što je Bosanac iz Bregovićeve pjesme ostao zapravo jedini mogući i općeprihvatljivi Bosanac, Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj nije javno slušala muzika s istoka, nisu se prikazivali srpski filmovi, niti je reprizirana Top lista nadrealista. Sulino Zabranjeno pušenje bilo je ljuti underground. Jedina folklorna činjenica, neprikosnovena u svakom trenutku, zaštićena od osporavanja i uvreda, bio je Goran Bregović, zajedno s Bosancem iz svoje pjesme. Njegovi narodnjaci bili su prihvatljiva mjera seljakluka i folklora. Možda i zato što ih se nije doživljavalo kao uvozni proizvod, niti kao nešto što bi pripadalo Sarajevu ili Beogradu. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac zagrebačka je pjesma, jer ne pjeva o živome čovjeku nego o stereotipu. Mogla bi biti i bečka, berlinska, lisabonska ili pariška, kad bi i tamo Bosanci bili neka bitna, i glupa, činjenica.

Narodnjačka faza Gorana Bregovića okončana je s početkom rata. Ono što je poslije radio bio je etno. A etno s narodnjacima baš i nema veze. Narodnjaci se zbilja sviraju u kafani, dok etno zvuči kao da je jednom davno odsviran u kafani, ali se tog vremena više nitko ne sjeća. Kada je prestao svirati narodnjake, Bregović se prestao izravno ticati svoje lokalne publike. Postao je zvijezda u Italiji i Francuskoj, ali i rado viđen gost na Balkanu. Njegovi solistički koncerti su u Zagrebu pravi mali šminkerski i intelektualni simpoziumi. Kad bi Arthur Rubinstein ustao iz groba i posjetio Lisinski, okupila bi se po prilici ista publika.

Obnova Bijelog dugmeta je, poput predratne turneje moštiju cara Lazara, bila neka vrsta povratka iskonu. Iako se to trebalo odnositi samo na publiku, i Goran Bregović platio je nekakvu cijenu. Opasan je povratak narodnjacima, povratak svijetu kojega je sam kreirao, određujući mu pravila i kulturološku mjeru. Opasno je tako se spektakularno vraćati u predratna vremena, jer nitko od nas više nije onoliko naivan i čist kakav je tada bio. Bregović je u međuvremenu postao puno svjetskiji, a njegova je publika, pogotovo sarajevska, postala puno lokalnija. Da nije bilo rata, i da su nam ostala stara mjerila, zbog njegovoga bosanstva neki za sebe više ne bi priznavali da su Bosanci, a zbog njegovoga sarajevstva neki Sarajlije ne bi osjećali Sarajevo u sebi. Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija. U tom slučaju možda bih i ja zaboravio kada sam i kako prvi puta slušao: Lipe cvatu, sve je isto ko i lani...


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro

BRUCE LEE NA KM

Žale mi se neki dan ljudi da im u zagrebačkoj mjenjačnici nije htjelo zamijeniti konvertibilne marke. Zapravo, jednu novčanicu jest, a drugu nije. Razlika je bila ta što se na prvoj nalazio lik Maka Dizdara, a na drugoj Alekse Šantića. Muslimanski pjesnik koji je "iz praktičnih razloga" bio Hrvat tako ima svoju valutnu vrijednost, dok srpski pjesnik koji je lijepo pjevao o muslimanima, a još ljepše o jednoj muslimanki, u Zagrebu ne vrijedi ništa. Ljude koji su mijenjali pare ta stvar je ozbiljno uzrujala. Premda ne razumiju o čemu se tu radi, slute da u susjednoj državi, makar u jednoj mjenjačnici, opet nešto mute protiv Samostalne&Suverene. Kako veći dio vremena provodim u metropoli Lijepe&Naše, mislili su da ja znam odgovor. Ili im je tek došlo da me malo zajebavaju, kao što je njih zajebavalo u mjenjačnici. Šta god bilo, stvar je zanimljiva, ali i tužno bizarna, jer je, bez ikakve sumnje, obiteljska, zavičajna i domovinska.

Oni su Bosanci, ja sam Bosanac, bosanski su likovi s novčanica, ali su, bogami, Bosanci i oni iz mjenjačnice. Ili su, možda, precizno rečeno, Hercegovci kao Mak i Aleksa, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hrvatska je u ovoj priči slučajno mjesto zbivanja ili zemlja koja nam je malo potpomogla da budemo ovakvi kakvi jesmo. Naime, samo književnim povjesničarima i kritičarima u Zagrebu nešto znači činjenica da se Mak Dizdar nalazi u hrvatskim antologijama, a kako takvi ne rade u mjenjačnicama, bit će da Aleksu Šantića nisu htjeli u ruke uzeti ljudi koje je iz Bosne i Hercegovine život nanio u Zagreb i koji o svojim identitetima imaju izgrađen, gorak, ratoboran i nakrivo nasađen stav. Svejedno je žive li u ovoj ili onoj državi, ti naši ljudi drže da na istu paru ne mogu jedan Hrvat, makar se zvao i Mehmedalija, i jedan Srbin, makar se fino po kršćanski zvao Aleksa.

Pa onda, i nakon ovako bezveznog događaja, po stoti put u zadnje vrijeme shvatim koliko je važno i dobro da se u Mostaru sagradi spomenik Bruceu Leeju. I kako je možda šteta što se slavni Kinez i nekolicina njemu bliskih amblema, recimo, Muhamed Ali, Pele, Clint Eastwood, Jim Morrison, mama Juanita, Indira Gandhi..., nisu našli na bosanskohercegovačkim novčanicama. Svi bi takve pare rado uzimali u ruke, Indiru i Pelea mijenjali bi u svim mjenjačnicama, a ne da ljude hvata gnjev kad ugledaju Andrićevo, Skenderovo ili Aleksino lice. Ti pisci, koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke, nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama. Tim prije što oni, od prvog do zadnjeg, nisu zajednička bosanskohercegovačka kulturna vrijednost i baština. Niti će to biti dok god se Bosanci i Hercegovci malo ne daju u pamet.

Ali Bruce Lee jest kulturna baština Bosne i Hercegovine. I to upravo onih generacija koje su u proteklom ratu najviše ginule u sve tri vojske i u tko zna koliko još paravojski. Promislite samo koliko se musavih bosanskih dječaka tokom sedamdesetih i osamdesetih samoozljeđivalo nunčakama izrađenim od dvije palije i lanca za cuku, koliko ih je razvaljivalo oluke da bi izrezalo šuriken i koliko ih je u domovima kulture od Bihaća do Višegrada i od Bosanskog Broda do Trebinja pogledalo sabrana djela Maloga zmaja? Osim što je bio junak njihovih djetinjstava, Bruce Lee je za mnoge ostao i jedina figura kulturnoga identiteta, jedino nešto što ih je činilo pripadnicima određenog jezika i kulture. Većina tih budućih mladića, ratnih heroja, tragičara ili zločinaca, koji su svoju mladost položili za slobodu koja na kraju nikome nije došla, za Zmaja od Bosne, Mehmeda El Fatiha, bana Jelačića, kralja Zvonimira, Karađorđa i Dušana Silnog su saznali tek malo prije nego što im je došlo vrijeme da ginu. I tko zna kako su uopće zamišljali te slavne likove iz opće i nacionalnih povijesti, šta su o njima saznali i u kojoj su se mjeri saživjeli s njihovim djelima i nedjelima. Ako ostavimo po strani one koji su tek branili vlastitu kuću, selo, ulicu i grad, a da pritom nisu imali nijednu "višu" ideju u glavi, činjenica je da su ostali više znali, i da im je više značio lik i djelo Brucea Leeja.

Eto, zato u Mostaru valja postaviti spomenik tom slavnom Kinezu. On bi u pravom smislu ujedinio ljude i narode tog grada. Bruce Lee je najmanji zajednički sadržalac bosanskohercegovačkoga identiteta, ukoliko isti ne shvaćamo preko manjine koja iskreno svojim doživljava, i doživljavala je, i Maka i Aleksu, i Andrića, i Skendera, i Mešu... Ali postavljanje takvog spomenika ne bi išlo ni protiv ideala te manjine, ideje o normalnoj Bosni i Hercegovini koja će kad-tad biti jedna i jedina, niti bi se Bruce Lee trebao nužno shvaćati kao gorko ironični komentar naših dana.

I na kraju posljednji, ili prvi razlog da se ozbiljno razmotri inicijativa grupe građana i da se nađe i mjesto i novac za spomenik Bruceu Leeju: Mostar je, barem za naših života i za života naših djedova i baka, bio prijestolnica pučke ironije i humora koji se bitno razlikovao od onog sarajevskog. Zločin koji su prvo Perišićeve, a onda i Praljkove trupe počinile nad Gradom uništio je mnogo toga, a Bruce Lee bi bio sitni, mali, lijepi dokaz da Momčilo i Slobodan nisu Mostaru mogli iščupati dušu. Vjerujem da bi i Aleksi Šantiću bilo drago vidjeti Malog zmaja od bronce, a da ni Mehmedalija Dizdar ne bi imao ništa protiv... Smijuljili bi se i zgledali svi koji razumiju. A jedna tužna bosanska mladost iznad koje danas raste trava, imala bi svoj zajednički spomenik, kao što im je, toj nesretnoj djeci, zajednička bila borba protiv Zelenog obada. Spomenik Bruceu Leeju mjesto je i za veselje i za tugu. I po tome pripada našoj zajedničkoj tradiciji. Isti su nam razlozi za suze i smijeh. I još su i zajednički, ti razlozi.


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro, 7.11.2003.

Česi

Godine, čudne godine. Tamno je bilo iza istočnih granica. Njihovi srp i čekić bili su nekako drukčiji od naših srpa i čekića. Postojala je neka sitna razlika u dizajnu, boji i obliku, oku neprimjetna, ali srcu i glavi jako važna. Oni su bili nešto sasvim drugo, drugi ljudi, daleki od nas, drugi komunizmi, ispunjeni nekim strašnim tajnama s kojima mi nismo željeli imati veze. Naš je komunizam više bio način života, oblik naše bezbrižnosti i način na koji smo štitili svoje bogatstvo i blagostanje.

Jesmo li zaista živjeli u blagostanju? To ne znaš, ali danas ti se čini kao da jesmo. A oni su bili siromašni. I ružno odjeveni. Bezoblične sive štofane hlače, rumunjski džins koji je izgledao kao odštampan u velikim kancelarijama, preko onih jastučića na koje se otiskuju štambilji, pa one tužne ženske marame, vunene kape nabijene preko očiju i brkovi. Rijetki žućkasti brkovi čeških, mađarskih i poljskih turista, njihove izvinjavajuće geste, poluspušteni pogledi i sram. Ti ljudi strašno su se sramili zbog načina na koji smo ih gledali. Tada toga nisi bio svjestan. Nisi to želio primijetiti. Da, naši sintetički džemperi su odvratni, naše gumene cipele su ružne, a naši dragi trabanti i varburzi nisu baš neka moćna obiteljska konjica, ali, vjerujte nam, nismo mi krivi za to, znamo mi sve, vidimo, jer imamo oči i sviđaju nam se vaša odijela, vaše farmerke donesene iz Trsta, otamo gdje mi nikada nećemo ići, ali šta da radimo kad sve to nije naša nafaka?

Eto, to su govorili pogledi Čeha na čiji smo račun pravili viceve i na kojima su nam se sviđale samo grudi njihovih sedamnaestogodišnjih kćeri, dok smo u brodićima s tomosom četiri oplovljavali Korčulu i Hvar i sve one zabačene kamene i stjenovite plaže na kojima se u tajnosti sunčala sva ljepota istočne Europe.
Kako nam barem te divne češke grudi nisu govorile da griješimo? Strašno griješimo kada mislimo da smo shvatili svijet oko sebe i da imamo pravo smijati mu se. Griješimo kada mislimo da smo bolji od njih, da su oni stvarno željeli trabante i varburge, da se tako loše oblače jer nemaju ukusa, jer su glupi i jer ne znaju šta je pravi život i pravi svijet kojega smo i mi dio.

Tko bi rekao, tih sedamdesetih godina, da ćemo jednoga dana šetati ulicama Praga, bez novaca u džepu, poderani, ružni i neobrijani, sa svojim jakim balkanskim bradama koje izgledaju kao prljavi novinski raster, a da će oko nas šetati lijepi i uredni, bogati i zadovoljni, svjetski odjeveni Česi i Čehinje. Ako nas ni ne pogledaju ili ako budu mislili da smo ružni, prljavi i glupi, hoćemo li se sjetiti kakvim smo ih očima gledali, iste te Čehe, onih davnih i za nas sretnih sedamdesetih godina, kada se njihov predsjednik zvao Gustav Husak, a ime našeg predsjednika znao je cijeli svijet. Milost mogu tražiti samo oni koji su milost i pokazivali. Gole grudi lijepih Čehinja danas nam znače nešto sasvim drugo.

U finalu prvenstva Europe u fudbalu 1976. igrali su SR Njemačka i Čehoslovačka. Za Čehoslovake je branio onaj Ivo Viktor, golman koji bi rukom bacio loptu sve do centra, a nikad ju nije ispucavao nogom. Očekivalo se da Nijemci pobijede i nitko zapravo nije bio siguran kako su Čehoslovaci u onim svojim smiješnim do pola crvenim, od pola bijelim dresovima i došli do utakmice za zlato. Ali kako to već biva kada se u mitskoj bici sudare veliki i mali, Nijemcima se nije dalo, probudili su se s lošom karmom, a Viktor je branio što ne bi nitko. Ostalo je neriješeno i nakon produžetaka, pa su izvođeni jedanaesterci. Nakon niza golova i jednog jedinog njemačkog promašaja loptu je na bijelu tačku postavio Antonin Panenka, a od stative do stative raširio se veliki Sep Mayer. Gledateljstvo se i tada moglo uvjeriti kako ne postoji golmanov strah od jedanaesterca, kao što je to vjerovao Peter Handke, nego se jedanaesterca boje pucači. Nije strašno primiti gol iz penala, ali je tragedija penal promašiti.

Panenka je uzeo zalet i, umjesto da raspali po lopti ili je plasira daleko od Mayera, sasvim lagano ju je potkopao i lopta je po sredini gola, sporo kao proljetni cvat, prešla preko golmana koji se bacio i pala u mrežu kao što u ceker upadne vješto ukradena konzerva mesnog nareska. Panenka je izveo jedanaesterac kao da nije Čeh, kao da mu život nije obilježen ružnim autima i lošim džemperima i kao da nije u finalu prvenstva Europe, nego je život samo sretni san. Bio je to gol u slavu optimizma i s njime je Čehoslovačka postala prvak Europe. Veliko je to: Biti jadan i biti optimist!

KAKO SAM POČEO VIKATI U SNU


Spremajući se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje riječi. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: Poznajem svaku kartu i zato odlazim. Šešir je zavrtio oko kažiprsta, nakašljao se posljednji put u Isakovu životu i izišao. Baki je rekao: Ti spavaj, ja sam dobro. Već sam odavno dobro. A ona nije zaspala sve dok:nije umro,.Mami je rekao: Nema više nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak, Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oči, a riječi zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao križić. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, učinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed.

Tog je dana tetka Lola napravila kolače, stavila cijeli tanjur ispred mene, sjela preko puta, nalaktila se na stol i govorila: Jedi, sine. Ja sam jeo i strepio da će mi reći da je umro djed. Nisam znao što bih u tom slučaju morao učiniti. Prestati jesti kolače, ra­splakati se, pitati kako je umro, mahati glavom i govoriti dc, dc, dc kao što je, vidio sam to jer sam virio iz špajze, učinila baba Matija s Punte, ili bih trebao učiniti nešto što nisam ni znao da trebam učiniti jer sam imao šest godina i nikakva iskustva s posmrtnim počastima. Pojeo sam pun tanjur kolača i bolio me je trbuh. Legao sam na krevet u spavaćoj sobi, bile su spuštene grilje, pa je izgledalo kao da je mrak. Vozio sam avion po tom mraku. Nisam radio brmm brmm brmm jer je avion bio nadzvučni pa se nije čuo, nego sam prisluškivao šta tetka Lola govori u kuhinji sa susjedima koji su došli i donijeli paketiće kave, boce s rakijom i još nešto što nisam vidio. A je se namučija bidan, dobri šjor Frane, Bog da mu dušu prosti, rekao je Ante Pujdin. On je sad miran, ko zna šta sve nas čeka, rekao je barba Kruno, admiral u penziji, Mali je sad kao siroče, današnji roditelji, bože ti mene sa­čuvaj, što je od djeda naučio, naučio je, rekla je tetka Lola. Mene je i dalje bolio trbuh. Čvrsto sam stisnuo oči, prdnuo i zaspao.

Nakon sedam dana iz Sarajeva su došle mama i baka. Obje su bile u crnini od glave do pete. Ja sam se pravio kao da je to normalno. One su se isto pravile kao da je to normalno. Plašio sam se da mama ne otvori temu i zato sam je izbjegavao po kući. Za baku sam znao da neće ništa reći. Ona nikada nije započi­njala priču, nego je puštala mene da kažem nešto, a onda bi nastavljala. Čini mi se da je uvijek šutjela o onome o čemu nisam želio čuti ni riječi. O djedovoj smrti moglo se samo šutjeti, kao što se može šutjeti i o svakoj drugoj smrti. Nisam bio svjestan koliko je smrt rasprostranjena stvar i koliko se o njoj među odraslima govori.

Djed je svakoga jutra, usred grohotno-gromogla­sna astmatičarskoga kašlja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: Šuti, Franjo, ja ću prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne pričaju. Mislio sam da je to samo između njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije više od lutke u lutkarskome pozorištu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je učinila nešto ružno. Govorila je da će prije njega, a on je, eto, umro. Ne umire se baš sasvim svojom voljom, ali u svemu tome ipak postoji nešto što ti je od volje i zbog čega ne bi trebao govoriti da ćeš umrijeti prije nekoga ako nećeš. Poslije sam već zaboravio na bakin sram. Vje­rojatno zato što nisam primjećivao da se ona srami.

Jednom smo bili u posjeti kod tete Mine u Dub­rovniku. Mama je rekla: Ne znam da li mali zna. Ja sam se igrao s vrtnim patuljcima i pravio se da ništa ne čujem. Teta Mina je šutjela i gledala me. Najradije bi me upitala znam li da mi je umro djed, ali se nije usuđivala. Djeci se ne postavljaju takva pitanja. Ne­sretnik je dušu ispisao, rekla je mama teti Mini. Na Koševu su pogriješili terapiju. Nisu mu smjeli davati laksative. Srce mu se pretvorilo u krpu, u staru raspad­nutu krpu za brisanje podova. Patuljak me je zločesto gledao. Osjećao sam se izgubljenim u ovom strašnom svijetu. Dakle, bajke ipak ne lažu: moj djed ostao je bez srca, a s prljavom, ružnom, smrdljivom kockastom krpom kakva stoji pokraj zahodske školjke. Htio sam zaurlati od užasa, ali ni to nisam mogao.

Od tog dana kad god bih išao piškiti, plašio sam se da ne ispiškim dušu. Gledao sam u mlaz mokraće. Mokraća je bila bijela ili žuta ili jako žuta kad bih bio bolestan. Nisam znao kako duša izgleda, ali sam bio siguran da ću je prepoznati ako bude izlazila van. Nije se pojavljivala danima. Pa mjesecima. Pitao sam baku kako izgleda duša. Ona je rekla da duša ne izgleda jer je to ime za nešto što nema nikakvoga izgleda. A može li se duša pokakiti? pitao sam, sve nastojeći da doznam ono što me zanima, ali da ne otkrijem početak priče, da ne izgovorim kako znam da je djed umro, niti da njoj dam povoda da nešto o tome kaže. Kako to misliš može li se duša pokakiti? pitala je i nije djelovala uzrujano. Pa pokakiš dušu i umreš, pa te više nema, rekao sam kao da se to podrazumjeva i kao da je baš neobično što ona o tome ništa ne zna. Hoćeš reći, može li se umrijeti u zahodu. Mislim da može, ali se obično ne umire tamo.

A gdje se obično umire?

U krevetu i saobraćajnim nesrećama, a umire se i u ratovima i zemljotresima.

A duša, šta bude s dušom?

Ništa, duša nestaje.

Kako može nestati ono čega ima?

Isto kao što se potroši marmelada, pa je više nema.

Je li duša nestane unutra ili izađe van pa nestane?

Gdje bi izlazila, nema gdje izlaziti, nije pas pa da izađe. Nestane, više je nema i fertig štreka.

Znači, duša se ne može pokakiti?

Ne može, ne znam otkud ti tako nešto.

Stvarno mi je bilo puno lakše. Piškio sam bez straha i više nisam gledao u mlaz. Ako se duša ne može pokakiti, tada se ne može ni ispiškiti. Mama je teti Mini pričala gluposti.

Kad je prošlo šest mjeseci od djedove smrti, baka i mama odjednom više nisu nosile crninu. Bila je nedjelja, došli su tata i ujak. Stol je bio prekriven bijelim, svečanim stolnjakom, kao da se slavi rođen­dan ili kao da se netko ženi. Danas se sjećamo djeda, rekao je ujak. Ja sam se pravio kao da je to normalno i kao da ga se ne sjećam svaki dan. Možda lažem kad se igram ustaša i partizana sam sa sobom jer nisam ustaša i partizan i jer nijedan čovjek nije dvoje, ali oni lažu gore kada se danas sjećaju djeda, postavljaju svečane tanjure, beštek i čaše sa stopicom, hodaju po kući s kravatama i ne skidaju cipele kad uđu, čine sve ono što inače ne čine i lažu da ga se ne sjećaju svakoga dana. Kako ga se ne bi sjećali kad je bio stalno tu, kad to nije bilo davno i kad još ništa nisu zaboravili, a njegov kišobran još stoji pokraj vješalice s kaputima. Plašio sam se načina na koji lažu. Laž je živa, mislio sam. Ona guta stvari i može sve učiniti drukčijim nego što jest.

Prvo ćemo jesti supicu, rekla je mama. Tako je govorila uvijek kad bi se sjetila da sam ja tu. Kad se ne bi sjetila, tada bi psovala i pričala sasvim ozbiljno. A onda ćemo jesti odojče. Donio sam ga s Pala, nema mu ni pet mjeseci, rekao je tata. Pogledao sam baku.

Mirno je sjedila i pušila. Ujak je pričao o izgradnji brane u Sibiru.

Srce mi je počelo udarati kao ludo. Svi su se mirno i staloženo prisjećali djeda čekajući da iz pećnice stigne to. To što je tata donio s Pala. To odojče koje je nešto strašno skrivilo, jer zašto bi inače završilo u pećnici. Mislio sam da ćemo jesti bebu i bio sam siguran da je nećemo jesti zato što je ukusna, niti zato što je običaj da se u znak sjećanja na umrle djedove jedu bebe, nego zato da mene upozore što se može dogoditi ako budem zločest.

Preznojavao sam se dok sam jeo supu. Nisam više čuo o čemu pričaju. Bio sam sasvim sam, sa svojim srcem koje je lupalo s unutrašnje strane ušiju i htjelo van. Kad je mama sklonila tanjure za supu i rekla a sada specijalitet, zatvorio sam oči. Pokušavao sam duboko disati, ali je unutra nešto zapinjalo, kao da jecam.

Pogledao sam i vidio veliki okrugli srebreni tanjur i u njemu izrezano pečeno meso. Tata je uzeo vilicu, nabo najveći komad i stavio ga u ujakov tanjur. Manji je stavio u bakin, sljedeći u mamin, a onda je pogledao u mene. Vidiš kako si blijed. Više soka od borovnice, više cikle i više mesa. Rekao je to i u moj tanjur spustio komad djetetova mesa.

On nije živio s nama. Mama i tata bili su rastav­ljeni, ali je dolazio jednom tjedno ili kad bih se ja razbolio od gripe, bronhitisa, prehlade, ospica, krzamaka, angine, proljeva i šarlaha. Prislonio bi mi stetoskop na leđa i rekao bi diši duboko, a sada nemoj disati, a ja sam disao duboko i nisam disao. Pret­postavljao sam da se tata i mama ne vole, ali mi nikada ne bi palo na pamet da tata donosi mrtve bebe i da ih mama onda peče. Zapravo to nije ni radio do tog dana kad smo se, onako svi zajedno, trebali sjećati mrtvoga djeda.

Jeo sam to meso, ali mu nisam osjećao okus. Kad je baka rekla jedi tu salatu mislio sam se rasplakati, ali nisam jer me je bilo strah. Te sam večeri prvi put u životu vikao u snu. Kad sam se probudio, baka me je milovala po čelu. Ali to više nije bila ona, nije bila njezina ruka, niti je bilo moje čelo, niti sam to uopće bio ja. Nakon tog dana kad smo jeli odojče više ništa u mome životu nije bilo isto. Neko vrijeme nadao sam se da djed ne bi dozvolio da jedemo bebe, a poslije sam shvatio da to sve skupa nema nikakve veze s njime i da je takav običaj i da se tako svagdje plaše zločesta djeca, zbog čega su još zločestija djeca za­vršila u pećnicama.

Djedovu smrt nikad nisam spomenuo, pa niti na­kon što sam, skoro slučajno, saznao da se odojčetom zove mala svinja, a da se mali čovjek zove dojenče. To više nije bilo važno jer sam već vikao u snu, vikanje se ponavljalo, razlozi nisu bili važni, niti za njih znam.


(Mama Leone)

DJEVOJKA S BISERNOM NAUŠNICOM

Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju naš same u mraku.

Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zau­vijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u rije­čima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti.

Imam tri godine, čučim potpuno gol u morskome plićaku ispred naše kuće. Cestom prolazi barba Kru­no, viče a što radiš šjor Miljenko?, sretan sam što sam šjor, iako znam da se on šali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on čuje nešto drugo, on misli da kažem javim jakove jer ne znam reći l i r, ali on ne zna da ja samo kažem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih štipaljki, ali ono što govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove.

Šest mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, nje­gove štipaljke bile su slabe, pokušavao me je uhvatiti za prst, bio je strašno ljut, ali me je štipaljkama mogao samo poškakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu štipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga nešto boli, nego kao da je i dalje strašno ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, više nego što sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Više nisam znao je li i dalje ljut; tražio sam rakove oči, ali ih nisam mogao naći, možda rak i nema očiju; osim što ne zna govoriti, možda on ništa i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra žut; od jednog raka nastalo je mnogo komadića, ali se nisu micali.

Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao baš nikakav trag da je tu nekad bio rak.

Onoga dana kad je mama došla iz Sarajeva odlučio sam joj pokazati rakove; već sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su riječi za nju bile nešto drugo. Sve što bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one riječi nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da baš svi čine isto što i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon što mu to samo kažem. Uzeo sam najlonsku vrećicu i sišao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vrećicu, mama me je zvala, evo, još samo malo, ali me nije pitala što to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igraš, to je za nju kao da ništa ne radiš, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love.

Ušunjao sam se u kuću, otvorio ladicu u kojoj su stajali noževi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili živi i počeli su trčati po srebru; uskoro će ručak, mama će postaviti stol jer uvijek to radi kada dođe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama viče, mama plače, tata, vidi šta je ono, djed baca novine, skače sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oči su joj velike kao oni najveći plavi ukrasi za bor, neće se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali činim nešto što ona ne može i što nikada neće moći, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje riječi ne bi mislila da su nešto što ne postoji.

A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plašim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smeđe svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske peći. To svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slično rijekama usred neke sivožute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti čitav svijet koji tu gradi kuće, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu živi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje žive još manji ljudi i još manji djedovi koji isto tako sjede u mraku, usred plavih i smeđih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s još manjim ljudima i još manjim djedovima. Samo mi ne živimo na nečijem licu; mi živimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strašno.

Naše su sobe u Drveniku pune slika. Većinu je naslikao dedo Lisse, djed moga rođaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas živimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oči pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kuće na njima i ljudi koji u tim kućama žive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida naše kuće na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da ću već ujutro biti izvan tih slika i da ću gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da navečer ne zaboravimo da smo u Drve­niku i da se ne iznenadimo kad opet izađemo van.

Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva riječ; izgovarao sam je gledajući njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otišla u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teško jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla reći jer je mislila da ću početi plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smiješno; zašto bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi nešto reći, ali je tako daleko da se nijedna riječ između nas ne može čuti i samo će me gledati sve dok opet ne dođe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo.

U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona riječ koja se nekom šapne na uho i koju više nitko na cijelome svijetu neće čuti, riječ koja postoji samo između nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti očima onoga kome je namijenjena. Živio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plašila mraka kad bih se mraka plašio ja, ona bi sanjala strašnoga crnog čovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjećala je sve što sam osjećao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna.

Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo štetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije ništa rekla, baka je čekala i osjećao sam da me hvata neki jad, ono od čega suze ne teku iz očiju, nego iskaču iz njih kao krijesnice. Znao sam što sad baka misli; nije mi mogla reći kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad ću se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije ništa shva­ćala, za nju je vrijeme prolazilo na neki drukčiji način, a slike i riječi su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako će ono što sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se još činilo kako između onoga što vidim i onoga što vide moji dobri i dragi nema razlike.

Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoćeš li da kupimo, knjigu?... Šta će nam ta knjiga?... Pa zbog slike... Ne treba mi, imam. je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se priča o slici završila. Nitko je više nije spominjao jer je svim mojim odras­lima nanosila bol o kojemu nisam ništa znao, niti sam ga osjećao. Osjećali su se krivim što nisam baš sva­koga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da će oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I možda su doista već bili nesretni, samo što je njihova nesreća za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naših života, nego se ticala toga što nisu imali oči za tu sliku. Čudno mi je bilo što se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim slučajnim anđelima da ga uokvire iznad moje glave.

Bio sam u trećem razredu osnovne škole kad sam prvi put otvorio tešku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam našao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naušnicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i čudan: tristo dvije godine prije nego što sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako ležim na le­đima u mračnoj sobi, gledam pauke koji sasvim slo­bodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu.

Više nisam rakovima otkidao štipaljke, niti sam njihova tijela drobio po plićaku; pomirio samvse s tim da o njima ništa ne znam i da im ne vidim oči, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukčiji svijet već sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka riječ značila baš to i svaka je mogla uplašiti i zaboljeti. Više nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.


(Mama Leone)

ŠTA ĆE REĆI MAMA ALLENDE


Šestoga rujna počela je škola, učiteljica je rekla djeco jesen, olovke u šake, papir pred sebe i na posao. Pogle­dao sam kroz prozor u sunčan ljetni dan, zašto jesen kad nije jesen, mislio sam i počeo lagati: "Opalo je lišće, iz oblaka curi kiša, umoran pas vrzma mi se oko nogu." Dalje nije išlo; nije mi padalo na pamet što još učiteljica očekuje od jeseni i što bi joj se sve moglo podvaliti, digao sam ruku: drugarice učiteljice, jeste li ponijeli kišobran?... Molim?.,. Zanima me jeste li ponijeli kišobran... Zašto pitaš? Piši sastav, nema još puno vremena. Napisao sam: "Prošla je učiteljica. Nije imala kišobran jer ga je zaboravila kod kuće.. Ja sam je pozdravio i pitao: drugarice učiteljice je li ovo došla jesen. Potpisao sam se i predao rad. Učiteljica se iznenadila da sam tako brzo gotov; zapravo, nije se baš toliko iznenadila koliko je djelovala uvjerenom da sastav ništa ne valja. Tek sam drugi razred i još uvijek ne znam kako stvari u školi funkcioniraju: što je kraće i s manje opisa, književno će djelo dobiti nižu ocjenu. Mašta, mašti se prepusti, fantaziraj malo i zamišljaj, opisuj, nemoj reći jesen, nego kaži zrela, bogata i rujna jesen, rekla mi je sutra nakon što mi je dala dvojku.

Ali u mojoj mašti ona nije zrela, bogata i rujna, nego je jesen i gotovo, opirao sam se. Popodne je zazvonio telefon, učiteljica, tražila je moju mamu i rekla joj da sutra dođe u školu na razgovor. Šta si uradio?, namrštila se je kao da će me zgromiti, ništa nisam uradio, samo sam rekao da jesen meni nije bogata i učiteljica mi je dala dva... Ako u školi kažu da je bogata, onda ti ima biti bogata, pedagoški je zak­ljučila mama, a ja sam otvorio enciklopediju Svijet oko nas, onu stranicu na kojoj je bila slika cirkusa: letačice na trapezu, lav skače kroz zapaljeni kolut, slon stoji na zadnjim nogama, a muškarac s ogromnim brkovima i u prugastome kostimu iznad glave drži velike crne utege. Bila mi je muka od jeseni i od prvog dana škole; htio sam ići u cirkus ili nisam htio ići u cirkus, nego sam htio nastupati u cirkusu, kao lav, slon ili žirafa i osjećao sam se strašno ograničen u svom ljudskom tijelu. Na žalost, nisam čitao Sartrea i još nisam znao ništa o egzistencijalnim tjeskobama. S njima ću se upoznati tek kada ih više ne budem imao jer ću se sav pretvoriti u jednu egzistencijalnu tjeskobu, pa će mi jesen biti zrela, bogata i rujna, jesen za čistu peticu.

Televizijski dnevnik počinjao je u osam; u petna­est do osam crtani film, onda reklame, pa kazaljka sata koja se pune tri minute okreće ekranom, globus-pleše u ritmu simfonije i kozmičke grmljavine, plove kontinenti, svijet počinje velikom Afrikom i malom Europom, nastavlja se dvjema Amerikama, velikim

Tihim oceanom i Azijom, na kraju simfonije opet Afri­ka i Europa, pa lice Mufida Memije podvezano debe­lim čvorom kravate, u rukama drži papir, najnovije vijesti iz Santiago de Chilea, predsjednička palača još nije pala, snage vojne hunte nadiru, štrajk vozača kamiona traje, Salvador Allende uputio je dramatičan poziv svim Čileancima i svjetskoj javnosti... Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U neku ruku jesmo... A u koju ruku nismo?... U tu kojom mi mašeš ispred ekrana, pa ništa ne vidim.

Dobio sam jedinicu iz matematike i odmah sam je odlučio prešutjeti. Roditeljski sastanak je za petnaest dana. Toliko dugo mama neće znati. Već sam se osje­ćao kao osuđenik na smrt kojem je ostalo još petnaest dana. Srećom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana .kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se kao veliki interkonti­nentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje. Nakon što sam prešutio prvu jedinicu, prešućivat ću i svaku sljedeću, sve dok se ne umorim i ne ostarim, dok ne završim školovanje i dok mami na kraju ne dosadi da se bavi mojim jedinicama.

Iz škole sam se vratio s tajnom. Činilo mi se da bi mi mogli jedinicu s lica pročitati; mama, istina, ne, ona ne čita ono što na mome licu piše, tata isto tako ne, on se ne usuđuje čitati jer dolazi samo posjetiti sina, ali baka, ona bi svakako mogla pročitati, ali nju moje jedinice uopće ne zanimaju. Već je sjela pred televizor, skoro će osam, nervozno puši i čeka početak dnevnika. U predsjedničkoj palači Monada ubijen je predsjednik Čilea Salvador Allende, govori Mufid Memija, e jadna mu majka, kaže baka, u palaču ulazi brkati muškarac sa šljemom na glavi,

Augusta Pinochet, kaže Memija, svinja fašistička, kaže baka, tko je to, pitam, on je ubio Allendea, kaže baka, a zašto ga nismo branili?... A kako bi ga mi iz Sarajeva branili?... Tako, pozvao nas je?... Šta pričaš, koga je pozvao?... Nas, mi smo u neku ruku svjetska javnost... E, u tu ruku u koju smo svjetska javnost, u tu ruku smo ga i branili, jadna li mu majka... Ko je majka Salvadora Allendea?... Ne znam, valjda, nesretna, nije živa... Zašto ne bi bila živa?... Bolje je da nije živa ako su joj ubili sina... A da su ubili nju, je l' bi bilo bolje da on nije živ?... Ne, to je druga stvar. Sinovi trebaju nadživjeti majke. Pogledao sam svoju mamu. Ona uop­će nije gledala dnevnik. Sjedila je za kuhinjskim stolom i jela grah. Tek se vratila s posla, a moja mama bi najčešće po povratku s posla jela grah ili bi imala migrenu, pa bi bez graha otišla u sobu, spustila rolete, legla i glasno kukala.

Zašto je ubijen Salvador Allende? pitao sam je. Spustila je kašiku u tanjur, nalaktila se i podbočila glavu: zato što su ga ubili fašisti. Sve mi je, naravno, bilo jasno, kad fašisti ubijaju, onda ne pitaš zašto ubijaju; ona me je gledala nekako puna ponosa, bila je mlada, a mlade mame su tih godina bile sretne kad bi im se sinovi raspitivali za Salvadora Allendea. A mene od smrti nije hvatala jeza; smrt je u sebi još uvijek imala neke privlačnosti i još uvijek je bila samo znak na licu svijeta, kao što je znak i jesen, zrela, bogata i rujna. Nisam znao ništa o prizivanju smrti, niti sam bio praznovjeran, pa da znam kako smrt ne valja prečesto spominjati i prizivati, ali ipak te večeri nisam pitao mamu hoće li umrijeti prije mene ili će kao Allendeova mama na televiziji gledati snimke iz palače Monada. Naravno, ako je Allendeova mama živa, a bit će da jest kad baka već toliko strepi. Sve od čega je ona strepila, to se i ostvarilo.

Došla je subota; mama je usisavala po kući, a ja sam se igrao plastičnim pištoljem. Ne znam protiv koga sam ratovao, vjerojatno protiv Pinocheta, mama se sagnula i pokušavala usisati prašinu ispod kauča; prišao sam joj, prislonio pištolj na njezinu sljepooč­nicu i opalio. Ispustila je cijev od usisivača, uspravila se, zapanjeno lice, mislim da će me udariti, nije me udarila, potekle su joj suze, istrčala je iz dnevnog boravka, povikala mama, mama, baka je sjedila na terasi i čitala novine, znao sam da sam učinio nešto strašno, ali sam isto tako znao da neću dobiti batine. Išunjao sam se u hodnik, na vrhovima prstiju došao do vrata terase i provirio. Mama je ridala, glava joj je bila u bakinu krilu, ona ju je milovala i govorila: neka, neka, smiri se, nije to ništa... Kako nije, rodila sam monstruma. Vratio sam se u sobu, otvorio enciklope­diju na stranici s cirkusom, ali ništa nisam vidio, nisam mogao gledati, bilo mi je teško. Ako sam mon­strum, bit će nešto strašno.

Zašto si ono uradio? pitala me je baka. Bili smo sami jer je mama bila na poslu. Zbog mame Allende... Kakve veze ima mama Allende s tvojom mamom, zašto si pucao u nju?... Samo sam se igrao... Čega si se igrao?..: Čilea...Kako si se to igrao Čilea da pucaš u svoju mamu?... Bio sam Allende... Allende nije pucao u svoju mamu, šta ti je! Baku nikada nisam vidio takvu; postala je strašno ozbiljna, ali ne i ljuta, više je bila onako ozbiljno tužna. Rekla si da je bolje ako Allendeova mama nije živa, već sam sav bio u suzama. Rekla sam, ali Miljenko... Pa, ako si rekla, šta sam onda kriv, samo sam se igrao Allendea i samo sam htio da njegova mama ne bude živa. Nikada nisam bio tako neutješan. Nemoj plakati, Allende je bio dobar i nikada ne bi ubio svoju mamu... Pa zašto ako je bolje da ne bude živa. Nisam ni primjećivao daje baka sa svakom rečenicom sve očajnija.Sinovi ne ubijaju mame nikad, ni onda kad je to bolje, jer nikada nije bolje da sinovi ubijaju majke i molim te pusti me sad na miru s Allendeom, igraj se nečeg drugog, igraj se partizana i Nijemaca, ubijaj njih ako ti je do toga, ali više nikad nemoj pucati u svoju majku.

Po podne je opet sve bilo u najboljem redu. Mama je zaboravila da sam je ubio i mirno je jela grah. Nisam se više igrao Allendea. Čekao sam televizijski dnev­nik, vijesti iz Santiago de Chilea, na nekom je nogo­metnom stadionu Pinochet gitaristu, Allendeovu pri­jatelju, odsijekao prste na rukama, a ja sam se tad zarekao da nikada neću svirati gitaru.

Petnaestog dana, baš prije nego što će mama saz­nati za jedinicu iz matematike, učiteljica je u razred dovela novog učenika. Ovo je Ricardo, rekla je, on ne zna naš jezik, ali će ga naučiti. Ricardo je sjeo u zadnju klupu, bio je sitan i crn; imao je kosu koja je bila toliko crna da ti se činilo kako je zapravo plava. Ricardo je iz Čilea, upozorila nas je učiteljica na satu razredne zajednice, ali je sada i on iz Sarajeva, pa vas molim da se prema njemu ponašate kao da je oduvijek iz Sarajeva. Nisam razumio što to znači, iako sam shvatio kako je nešto strašno ozbiljno u pitanju Prije nego što Ricardo nauči naš jezik ja ću naučiti kako se treba ponašati prema ljudima koji su oduvijek iz Sarajeva. To mi je bilo jako važno; zbog Salvadora Allendea i zbog mame Allende, pitat ću ga je li živa mama Allende, ako jest onda ćemo se igrati palače Monada, Pinochet će opet ubijati Allendea, a Ricardo i ja ćemo ga spašavati. Samo da čujem što će mama Allende reći kad joj opet budu ubijali sina.



(Mama Leone)

SP, srce si!!

lijepo covjek, pise, zaista. cini mi se da iz njega rijeci teku sa takvom lakocom. naj mi je stivo o Iliji zastitniku Bosne.